Zvonimir Majdak

Bolest Zvonimir Majdak

..". Prvu noc zena je probdjela. Nije mogla zaspati, a nije ni zeljela. Medju tolikim nepoznatim svijetom bila je bez oslonca. Nije trpjela sto ni s kim ne razgovara. Navikla je u bolesti da po nekoliko dana ne cuje svoj glas. U prvo bi se vrijeme prepala, iznenadila. Ucinio bi joj se stran, nedovoljno njen, kao da ne izlazi iz njenih usta, kao da je vani i samostalno se krece, lebdi u blizini usana i tako je vara. Znala je da je to tek sitnica, najmanja nelagodnost sto se slucajno pojavila istovremeno kad i bolest i da ne smije pridavati vaznost i trositi se na ono sto nije cista bolest. Samopouzdanje je nije napustalo jer otkako je napustila naselje, bolest je mirovala. Nije se ni spustala ni uzdizala. Stajala je na istoj, istina sasvim zamjetljivoj razini, ali s ocitom namjerom da vise ne tone i gubi se u unutrasnjosti tijela kao sto joj je to bio obicaj prvih dana rasprostiranja i prilagodjavanja. Zena se svikla i na tezinu i na nevidljivu nabubrenost. Mogla je s njom da spava bez trzavica i nespokojnih okretanja lijevo-desno, ali bi se budila bez nje u tijelu i vec drhtala ne vjerujuci u cudo, sileci se da povjeruje. To bi bio tren, vrijeme sto bi zacas proslo i bolest bi bez znakova da je nestala na trenutak, opet nastavala kosti, krv i meso. Ma koliko da je budno, razumno i strpljivo poslije nastojala uociti i zabiljeziti taj cudni i pomalo neugodni trenutak gubitka bolesti i neshvatljivog vracanja, sveukupnog vracanja u tijelo, nikako to nije uhvatila, razgledala, okoristila se i odbacila, kao sto je uhvatila, razgledala i okoristila se nekim drugim varkama bolesti. Varkama otprije. I to ju je pocelo zabrinjavati, pocela je tome pridavati zadnju, najtezu vaznost..."